SINODA O SINODALNOSTI I GRIJEH IZMIŠLJANJA GRIJEHA

Uvod

Drugo i završno zasjedanje XVI. redovite Opće skupštine Biskupske sinode ili Sinode o sinodalnosti, na kojoj ravnopravnu riječ imaju i biskupi i laici, službeno će trajati od 2. do 27. listopada 2024., a prethode mu dva dana pripremnog povlačenja u molitvi. Riječ je o duhovnoj obnovi za koju je određeno da je svojim meditacijama predvode dominikanac fr. Timothy Radcliff (rođ. 1945.) i benediktinska redovnica majka Maria Ignazia Angelini (rođ. 1944.), a završit će pokorničkim slavljem koje će predslaviti papa Franjo (rođ. 1936.). Na internetu se mogu pronaći mnogobrojni prilozi iz kojih se može izvući zaključak kako je fr. Radcliff vrlo naklonjen onima koji se vole nazivati LGBT katolicima, s. Maria Ignazia Angelini promiče načine kako ostvariti poslanje žene unutar Crkve, a za papu Franju teško je reći što misli o bilo kojoj imalo delikatnoj temi. No, svakako se može reći da Crkva ima svoje učenje o homoseksualcima i homoseksualnosti (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357-2359) i da to nije ono koje nudi fr. Radcliff, također da je papa Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis od 22. svibnja 1994. definitivno zatvorio mogućnost za ređenje žena, ali kao da tu barijeru s. Angelini nastoji olabaviti, dok Zakonik kanonskoga pravau kan. 749 – § 1 navodi da je zadaća Svetoga Oca utvrđivati braću u vjeri, ali je teško prepoznati da on to doista čini. Sve u svemu, proizlazi da bi Sinoda o sinodalnosti već i prije samog početka zasjedanja imala zadaću usmjeriti sudionike na unaprijed određene ciljeve, a ne na istinsku raspravu u otvorenosti Duhu Svetom. Stoga sinodalni dokumenti vrlo rijetko spominju Treću Božansku Osobu punim imenom, nego se u njima radije govori samo o Duhu, a time se Duh Sveti svodi na nekakvu energiju prihvatljivu svim religijama, sektama i ideologijama.

Pokorničko bogoslužje na početku Sinode i
Crkva koja traži oproštenje u ime svih krštenika

U ovom osvrtu posebno imamo na pameti pokorničko bogoslužje koje bi se trebalo slaviti 1. listopada 2024. u bazilici Svetoga Petra u Rimu s početkom u 18:00, a, kako je navedeno, predvodit će ga papa Franjo. Ono se, sudeći prema najavljenom sadržaju (prijevod vidi ovdje ili na dnu priloga), više doima kao parodija i ismijavanje sa značenjem grijeha u Katoličkoj Crkvi, nego što se može razumjeti kao ozbiljno promišljanje i temeljit ispit savjesti sudionika Sinode. Većina katolika, naime, još uvijek dobro razumije značenje grijeha, ali isto tako razumije i što bi značio grijeh izmišljanja grijeha. Čini se da se ovdje radi upravo o tome. U dokumentu se tako najprije naznačuje da je temeljno djelovanje Crkve oproštenje, i to shvaćeno u dvostrukom smislu: Crkva uvijek mora opraštati i sama mora tražiti oproštenje. Ti se zahtjevi mogu jasno iščitati iz djelovanja Svetoga Oca, odnosno iz, s jedne strane, njegovih poticaja da se u sakramentu ispovijedi nikada ne uskraćuje odrješenje, pa ni onda ako se pokornik ne kaje, a s druge strane iz njegove potrebe da iznovice javno traži oproštenje u ime cijele Crkve za zločine zlostavljanja koje su učinili ili možda učinili pojedini njezini članovi. Oboje šteti Crkvi: prvo jer otkriva ozbiljnost povrede duhovnog djela milosrđa po kojem je, radi spasenja, potrebno grešnika ukoriti, a ne ga ohrabrivati u grijehu i tako obezvrjeđivati i sam sakrament i Božju pravednost i ulogu Crkve kao Majke i učiteljice, a drugo jer stalnim traženjem oproštenja zbog zlostavljanja pojedinaca oblikuje neistinitu sliku o Katoličkoj Crkvi, zbog koje se neopravdano svi svećenici stavljaju pod lupu sumnje, a svi vjernici izlažu mržnji i mogućim progonima. Samo pokorničko bogoslužje, prema najavnom tekstu, ima zadaću "sinodalni rad usmjeriti prema početku novog načina postojanja Crkve", a to nam se čini kao vrlo smiona i opasna konstatacija jer se njome očigledno dosadašnje postojanje Crkve proglašava pogrešnim.  

Svjedočanstva osoba za čije je rane
odgovorno društvo, a ne Crkva

Imajući u vidu takvu iskrivljenu perspektivu, ne čudi što se sudionicima Sinode o sinodalnosti na pokorničkom slavlju nude tri svjedočanstva osoba koje su, kako se navodi u dokumentu, pretrpjele grijeh, i to grijeh zlostavljanja, grijeh rata i grijeh ravnodušnosti prema migrantima. Ti se grijesi stavljaju na teret svim vjernicima, i to zbog propusta ili djelovanja koja su uzrokovala patnju bespomoćnih, pa će ih sudionici Sinode, uz neke druge grijehe, ispovjediti "u ime svih krštenih". No, osim što se ovdje gubi osobna dimenzija grijeha i izigrava sakramentalno značenje oproštenja, valja uočiti da se za navedeno ne mogu optužiti svi kršteni, niti se u ime drugoga može tražiti oproštenje. Većina ljudi, naime, nema baš nikakve veze s grijehom zlostavljanja koje su učinili pojedinci i nepravedno ga je pripisivati svim krštenima. Slično se odnosi i na grijeh rata i grijeh migracije, jer vjernici na te procese nemaju nikakvog utjecaja, nego je za učinjene nepravde odgovorna politička nomenklatura. Zato se postavlja pitanje kojim autoritetom sinodalni oci i sinodalne majke mogu tražiti oproštenje za grijehe koji najveći dio vjernika, i to s pravom, ni najmanje ne opterećuju u savjesti? Također, kojim autoritetom mogu to činiti u ime svih krštenih, kada njih osim katolika čine pravoslavci i različite denominacije i sekte, i to kroz sve generacije od apostola do danas? Koja pretencioznost!

S druge strane, zašto se među onima koji će svjedočiti o svojim ranama koje su uglavnom zadobili zbog društvenog poretka, a ne crkvenog učenja i djelovanja, nisu našli oni koje je hijerarhijski vrh Crkve duboko povrijedio, kao što su npr. pogođeni zatvaranjem crkava u vrijeme korone, tjelesno, duševno i duhovno slomljeni zbog cjepiva ljubavi, oni koji vole tradicionalnu latinsku Misu, a vrh Crkve ih tretira kao najveće otpadnike, oni koji zbog višestrukih krivovjernih izleta Dikasterija za nauk vjere i nedovoljne jasnoće u vjeri Svete Stolice doista trpe ozbiljne posljedice, oni svećenici koji su zbog lažnih optužbi za zlostavljanje dovedeni na sam rub života, oni kršćani koji doživljavaju brutalne progone, a Crkva na to šuti, itd.? Umjesto toga, dokument najave pokorničkog slavlja pokazuje da će sudionici Sinode nakon navedenih svjedočenja u ime svih krštenih ispovijedati još konkretnije grijehe, a to su listom ovi:

• grijeh protiv mira
• grijeh protiv stvorenog, protiv domorodaca, protiv migranata
• grijeh zlostavljanja
• grijeh protiv žena, obitelji i mladih
• grijeh upotrebe doktrine kao kamenje za bacanje
• grijeh protiv siromaštva i
• grijeh protiv sinodalnosti / nedostatak slušanja, zajedništva i sudjelovanja svih.

Njihova besmislenost zahtijeva da se barem kratko osvrnemo na svaki te ih, služeći se istom metodologijom po kojoj se oni stavljaju nama vjernicima na teret, uzvratimo stavljanjem na teret Sinodi o sinodalnosti i hijerarhijskom vrhu Crkve.

Grijeh izmišljanja grijeha

1. Grijeh protiv mira

Ponajprije, valja ponoviti da vjernici i svi kršteni mogu imati grijeh protiv mira samo ukoliko se on odnosi na njihovu konkretnu, posebno obiteljsku i užedruštvenu situaciju, a nikako na mir u političkom smislu, jer na njega nemaju utjecaja, izuzev onih koji se izravno bave politikom. S druge strane, Sveta Stolica ima svoju diplomaciju svuda u svijetu i može neusporedivo snažnije djelovati na zaustavljanju rata, no ona se radije bavi društvenim i svjetovnim temama s kojima stoji uz bok najekstremnijim ljevičarskim političkim opcijama koje se zalažu za tzv. Agendu 2030. Prateći je na tom putu, isto čine i mnogi biskupi, od kojih jedan dio zasjeda na Sinodi. Posebno se nepravednim čini nemarno ponašanje Svete Stolice prema progonima kršćana, a za koje statistike kažu da su najprogonjenija skupina na svijetu. Sve to čini veliki grijeh protiv mira i Sinoda ga je mogla ispovjediti u ime velikog broja pripadnika hijerarhijske Crkve. Nažalost nije.

2. Grijeh protiv stvorenog, protiv domorodaca, protiv migranata

Riječ je o još jednom nerazumljivom grijehu s kojim najveći broj kršćana nema veze. Poznavajući Papino učestalo govorenje o tzv. klimatskim promjenama i bolima koje se nanose majci Zemlji, pretpostavljamo da se grijeh stvorenoga odnosi na tu ideološko-pogansku stranu. Kao takva, predstavlja zloupotrebu katoličke vjere i crkvenog autoriteta, što znači da je i ispovijedanje takvog izmišljenog grijeha zapravo grijeh protiv Stvoritelja (usp. Post 1,28 ss).

Grijeh protiv domorodaca, pretpostavljamo, odnosi se na uništavanje autohtonih kultura, ali opet uz zanemarivanje činjenice da to s kršćanima, pogotovo današnjim, nema nikakve veze. Nama su domorodačka plemena geografski i na sve druge načine toliko daleka da ne znamo je li uopće istina da se njihova kultura uništava, kao i koliko se stvarno uništavala u prošlosti. Papino traženje oproštenja zbog grijeha protiv urođeničkog stanovništva u Kanadi u srpnju 2022. pokazalo se neopravdano jer je cijela priča iskonstruirana i neistinita, a vjernicima se nikada nitko ni u ime Crkve ni u ime medija nije ispričao zbog takvih laži. Sinoda je to itekako mogla učiniti.

Grijeh protiv migranata također ima svoju drugu stranu medalje, jer ne razdvaja objektivno teške situacije koje traže ljudsko i kršćansko milosrđe od ilegalnih i nasilnih useljavanja koje se već sada pokazuju kao veliki sigurnosan problem i sutra mogu dovesti do krvavih ratova. Ima li među sudionicima Sinode onih koji imaju hrabrosti odbiti ispovijedati takve izmišljene grijehe i kajati se zbog svog udjela u sinodalnom narušavanju mira?

3. Grijeh zlostavljanja

Već smo naveli da je nepravedno grijeh zlostavljanja stavljati na pleća cijeloj Crkvi, jer ni za njega, kao i za ostale dosad nabrojane grijehe, najveći broj katolika nema ni mrvicu odgovornosti. Uz to, on je toliko preuveličavan i dodvornički, i to iz vrha Crkve, da cijela priča postaje degutantna. Štoviše, desetljećima se koristi za postizanje nekih sasvim drugih nečasnih ciljeva, a u tom je smislu zloupotrijebljen i na Sinodi. Svako zlostavljanje pripada osobnim, a ne kolektivnim grijesima, a sam krivac odgovara i na crkvenom i na svjetovnom sudištu i tu bi svaka priča trebala stati. Osim što treba uprijeti sve snage u zaštitu dostojanstva nepravedno osumnjičenih i osuđenih svećenika i biskupa, a to Crkva rijetko čini. I to je veliki propust za koji sinodalni oci i sinodalne majke mahom nemaju, a trebali bi imati sluha.

4. Grijeh protiv žena, obitelji i mladih

Grijeh protiv žena još je jedan od izmišljenih grijeha suvremenog društva, a koji vodi do degradiranja uloge muškaraca i posebno muževa u obitelji, odnosno naslanja se na rodnu ideologiju i feministička zastranjenja. Iz istog miljea dolazi i grijeh prema obiteljima i mladima. Nasuprot njima, može se govoriti o grijehu mizandrije, potpirivanja mržnje prema muškarcima samo zato što su muškarci, kao i grijeh nezanimanja za promicanje pravih obiteljskih vrijednosti, uloge očeva i majki i važnosti odgoja mladih za postizanje kreposti.

5. Grijeh upotrebe doktrine kao kamenje za bacanje

Ovako naslovljen grijeh izaziva posebnu razinu neslaganja uma. Njime se optužuju svi oni katolici koji ljube svoju Katoličku Crkvu i ne prihvaćaju današnja nastojanja obezvrjeđivanja njezina Pologa niti odobravaju gaženje po Svetom pismu, Katekizmu Katoličke Crkve, Zakoniku kanonskoga prava i drugim crkvenim dokumentima kojima se uređuje život Katoličke Crkve, a ne promiču se grijesi i krivovjerja. Jednako tako ne prihvaćaju se mnogostruka zastranjenja koja dolaze sa Sinode, od novog predstojnika Dikasterija za nauk vjere koji je izazvao protivljenje skoro cijelog jednog kontinenta, od samoga Pape i iz drugih izvora. Sinoda biskupa trebala bi posebno budno paziti da se njeguju učenje i ćudoređe, a umjesto toga njezini se sudionici pozivaju da takvo očuvanje ispovijedaju kao grijeh. Stari bi rekli: O tempora, o mores! Zanima nas hoće li itko od sudionika imati hrabrosti javno odbiti ispovjediti takve nebulozne grijehe.

6. Grijeh protiv siromaštva

Grijeh protiv siromaštva možda je jedini od svih dosad nabrojanih grijeha za koji koliko-toliko mogu biti odgovorni i vjernici. Dakako, ako se on ne razumijeva u globalnom smislu i pod uvjetom da sami vjernici ne trebaju pomoć drugih zbog svojih životnih uvjeta. Čini nam se da katolici, barem u Hrvatskoj, imaju itekako osjećaja za potrebe siromaha i takvima olakšavaju život na različite načine, bez medijske ili bilo kakve druge pompe. Vjerujemo da u tom nisu isključeni ni oni migranti koji su odselili iz svojih zemalja zbog teških i opravdanih razloga. No, na siromaštvo nacionalne i nadnacionalne razine ne mogu utjecati i zato je pozivanje na priznanje takvog grijeha besmisleno. S druge strane, troškovi Sinode, kao i nekih ekonomskih pothvata Svete Stolice trebali bi dovesti do preispitivanja o nepotrebnom i štetnom rasipanju novca vjernika, jer bi, uvjereni smo, bilo bolje da je on dan siromasima.

7. Grijeh protiv sinodalnosti, tj. nedostatka slušanja, zajedništva i sudjelovanja svih

Između svih izmišljenih grijeha ovaj je toliko infantilan i besmislen da se čovjek pita može li ga itko shvaćati drukčije osim kao parodiju. I on, kao i svi prethodni, služi samo da bi se njime batinalo po neistomišljenicima, odnosno prema njemu slušanje, zajedništvo i sudjelovanje svih zahtijeva da se bez prigovora prihvaća ono što Sinoda nudi. Vrijedi samo po onoj narodnoj: Veži konja gdje ti aga kaže!No, kao i kod svih navedenih izmišljenih grijeha, i ovaj se može uzvratiti na adresu pošiljatelja i zaključiti da je model današnjeg upravljanja Crkvom takav da odgovorne uopće ne zanima mišljenje druge strane i čine sve da takvima zatvore svaka vrata. O tome jasno svjedoči nasilno guranje sinodalnog bratstva i jedinstva, nimalo blaže od onog guranja bratstva i jedinstva koje je mnoge potjeralo na Goli otok, u emigraciju ili u smrt. Vjerojatno bi se s time u potpunosti složili otkazani biskupi i svećenici, a čiji broj brzo raste. I kod ovoga se izmišljenog grijeha pitamo koliko će se naći sudionika Sinode koji će pri ispovijedanju takvih besmislica imati čvrsto skupljene usne i pitamo se hoće li se naći ijedan, osim kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, koji će javno progovoriti o tolikim nesuvislostima? 

Sinoda o sinodalnosti bit će pucanj u prazno

Bez obzira što primjećujemo kako su veliki izvanjski i unutrašnji pritisci na Sinodu o sinodalnosti i papu Franju, ipak smatramo da se učenje i moral Katoličke Crkve ne smiju prilagođavati suvremenom svijetu ni po cijenu mučeništva. Na Papinom 46. apostolskom putovanju (26. do 29. rujna 2024.) mogla se uočiti žestina onih koji traže promjene kojima se briše grijeh, kao i da su takvi zauzeli teološka učilišta i druga važna crkvena mjesta. Tako je s Katoličkog sveučilišta u Louvainu upućena osuda Pape zbog njegovih konzervativnih stavova, iako se oni, kako se moglo vidjeti i u ovom ogledu, ni na koji način ne mogu povezati s konzervativnošću. Različite dobro organizirane skupine koje plediraju za ređenje žena, ukidanje celibata, promjenu učenja Crkve o homoseksualnosti, kontracepciji, pobačaju, umjetnoj oplodnji, rodnoj ideologiji itd., tijekom mjeseca listopada planiraju velike prosvjede u Rimu s ciljem vršenja pritiska na Sinodu. U tom svjetlu možemo donekle razumjeti da se ona nalazi u tjesnacu između dviju temeljnih struja, pri čemu je obje strane optužuju za nedostatak sinodalnosti i slušanja.

Kolikogod to zvuči ozbiljno za jedinstvo Crkve, njezinu doktrinu i ćudoređe, ipak ne treba zaboraviti da je Sinoda tek savjetodavna skupština i da Papa njezine zaključke može, po svojoj volji, prihvatiti ili odbaciti. U tom svjetlu, sve što se na njoj zbiva može se pokazati kao pucanj u prazno, jer se ne može predvidjeti kakva bi mogla biti zadnja Papina riječ. No, u tome i je problem, tj. u nemogućnosti procjene hoće li Sveti Otac ostati vjeran učenju svojih prethodnika i koncilskim odlukama ili će ih odbaciti i krenuti protivnim smjerom. U tom svjetlu ne zvuče ohrabrujuće riječi koje čitamo u pripremnom tekstu za pokorničko slavlje 1. listopada, a koje najavljuje kako ono "želi urediti sinodalni rad prema početku novoga načina bivanja Crkve". Možda ćemo imati priliku vidjeti što to konkretno znači, odnosno sprema li se Sveta Stolica prihvatiti dio ili većinu zahtjeva progresivnih struja i, ako je tako, hoće li se to moći ostvariti.

Zaključak

U svakom slučaju, Sinoda o sinodalnosti ne ulijeva nam povjerenje ni u kojem segmentu i ostavlja dojam da je uloženi novac uzalud bačen. Kao takva, ulazi u okvir grijeha struktura, pri čemu se on, između ostaloga, očituje i u traženju oproštenja za izmišljene i besmislene grijehe na pokorničkom bogoslužju 1. listopada. S obzirom da se najavljuje izravan prijenos te parodije, bit će nam jako zanimljivo pratiti tko će od sudionika u ime svih krštenih glasno ispovijedati takve grijehe, tko neće otvarati usta, a posebno hoće li biti ikoga tko će se na njih kritički osvrnuti. 

Preuzeto sa: https://www.vjeraidjela.com/sinoda-o-sinodalnosti-i-grijeh-izmisljanja-grijeha/ (LINK)