Samo nas Bog može spasiti.
2023-01-01
Svjedoci smo kako se ovih dana ponovno uklanja križ. Znamen spasa i čovjekova otkupljenja. Na mig njemačkoga Ministarstva vanjskih poslova iz svečane dvorane u Munsteru za sastanka G7 - svjetskih čelnika vodećih sila - uklonjen je križ koji je ondje od 1540. Navodno, križ bi mogao vrijeđati osjećaje sudionika sastanka!
Skidanje križ
Križ koji je ondje postavljen sredinom šesnaestoga stoljeća i stoji kao susvjedok tolikih sastanaka i mirovnih pregovora, napose nakon Tridesetogodišnjeg rata te Westfaltskoga mira 1648., kojim je dokrajčen vjerski sukob između katolika i zajednica nastalih iz reformacije. Tu, u toj dvorani, udareni su, nakon duga ratovanja, i temelji suvremene Europe te europskoga političkog i pravnog poretka. Možda to uklanjanje i nije neko iznenađenje. Prisjetimo se kako su prije nekoliko godina dvojica vrhovnika dviju kršćanskih zajednica u Njemačkoj, za pohoda svetim mjestima u Svetoj Zemlji, na prostoru svetih muslimanskih, ali ne manje svetih židovskih i kršćanskih mjesta, skinuli svoje pektorale - križeve s prsiju, križeve koji nisu odličja, nego obveze i raspoznajni znak. K tomu je jedan od tih okićen i purpurom, što će reći, da se uzimajući na sebe kardinalsku čast, obvezao na spremnost proliti krv i položiti život za Isusa Krista. Dakle, njih dvojica skidaju svoje križeve ni kilometar zračne linije od Golgote, na kojoj visi Raspeti, kada posjećuju džamiju Al - Aqsa na Svetome brdu u Jeruzalemu. Kao da se rugaju Raspetomu na Golgoti, ili ga se stide i tako se daju fotografirati. Tu negdje u blizini, ispod Sionskoga brda, nalazi se i crkvica "Petrus in Gallicantu" - "Crkva pijetlova pjeva", kao podsjetnik na Petrovo nijekanje da poznaje Isusa, te put kojim je Isus vođen u Veliko vijeće. Trebao je ponovno pijetao kukurijekati, iz petnih žila i sila, kako bi im dozvao u pamet i svijest Petrovu izjavu i zatajenje te njihovo konkretno ponašanje!
Vratiti Boga u društvo
Sve se to odvija u ime snošljivosti! Danas je snošljivost u svačijim ustima. Postalo je to šifra za prihvaćanje. Ne vrijedi više: tolerirajte nas i (o)trpite, podnosite naš stil života ili naš pogled na svijet, već svi ponizno savijajmo svoje glave i kralježnice pred svim i svakim, pred svačijim mišljenjem i slikom, pred duhom vremena i medija. Davno je, prije više od stoljeće i pol, proročki rekao Dostojevski: "Tolerancija će doći do te razine da će inteligentnim ljudima biti zabranjeno razmišljati kako ne bi svojim odlučnim stavom uvrijedili idiote". Živimo u vremenu elementarnog kršćanskog neznanja i nepoznavanja svoje vjere. Sjećam se za studija kako su na ekskurziji učenici iz bivše Istočne Njemačke pred Raspetim pitali vodiča: "Je li to Spartak?" - vođa, naime, pobune robova protiv rimske vlasti, koji je zajedno s tisućama buntovnika raspet na Via Appia 70. prije Krista. A na upit u kvizu što je Golgota, odgovor je bio: Pasta za zube (Colgate!). Kada je voditelj na TV-u govorio o Govoru na gori +, dobio je sljedećeg dana upit elektroničkom poštom: "Možete li mi, molim vas, reći autora i izdavača?!" Nedostaje temeljno znanje iz pučke škole ili vjeronauka u širokih masa. Nemamo ni rudimentarne osnove vjerskog znanja. Prije skoro četrdeset godina dobio je Templeton, prestižnu nagradu za promicanje vjerske kulture (nešto kao Nobelova nagrada za vjeru), književnik i nobelovac A. Solženjicin. Bio je u Rusiji u 20. st. ono što je u 19. bio Dostojevski. Proročki lik! Obojica su imali dugogodišnje iskustvo Sibira i robijanja u njemu pa su iz toga mogli izvorno svjedočiti nakon kartarze i obraćenja u Sibiru. Za dodjele te nagrade izrekao je misao: "Prije više od pola stoljeća, dok sam još bio dijete, sjećam se da sam slušao od brojnih starijih osoba kako mi nude slijedeće objašnjenje za velike katastrofe koje su zadesile Rusiju: 'Ljudi su zaboravili Boga; zato se ovo dogodilo.'" I nadodaje kako je od tada osobno proživio gotovo 50 godina baveći se i radeći na povijesti ruske revolucije; u tome razdoblju pročitao je stotine osobnih svjedočanstava i osobno napisao 8 vlastitih debelih svezaka u nastojanju da se uklone ruševine i pustoš koje je ostavio zlosretni, kobni prevrat 1917.. Ali kada bi ga danas zamolili da što je moguće sažetije formulira glavni uzrok razorne revolucije koja je progutala oko 60 miliona ljudi, ne bi mogao točnije reći, nego samo ponoviti: "Ljudi su zaboravili Boga; zato se sve to dogodilo." Bez Boga Solženjicin ne bi izdržao Gulag ni tamnovanje u Sibiru, ali ni progon iz domovine, u koju se vratio tek nakon pada komunizma i rasula Sovjetskog Saveza, razočaran i Zapadom i njegovim gotovo bezbožnim načinom života. Njegov je imperativ i postulat: Vratiti Boga u društvo, u politiku. Usta su i mediji puni rodno određenog jezika, svih kojekakvih nestvarnih izmišljotina, alotrija, ali je zaboravljena temeljna poruka, naime, zaboravili smo da smo zaboravili Boga. Zaborav zaborava! Namjesto Betlehemske zvijezde nude se zvjezdice apsurdistana, namjesto Božića uvodi se na Zapadu, ali i u nas nekakav X-mas! Što bi mu ga to značilo? Da nema spomena imena Kristova u 'Christmas'! I što je danas u svim ustima? Pandemija, rat, klima i energija! Kako preživjeti, kako izdržati hladnu zimu? Jahači apokalipse među nama, na djelu.
Antikrist iz sakristije
Budući da smo izgubili Boga, stvorene su proteze, surogati, placebo, zamjenske religije. Klima i Corona imaju sve protežnice i sastojke religije: Ikone (sv. Greta), postulate istine, inkviziciju, sudišta, presude i rituale. Tko god se riješio Boga, treba i nalazi zamjenu. Jedan je pisac oštroumno primjetio: Prazne oltare nastanjuju demoni. Kada je Bog isključen, kada je prekidač za svjetlo isključen, ne, nema mračnog vakuuma. To je fizički i teološki nemoguće, vakuum i nihilizam su nepodnošljivi, pa stoga imamo nove slike neprijatelja, zamjenske religije, nove svece rata, klime i korona religije. Engleski pisac i povjesničar, koji se priznaje ateistom P. Watson, napisao je djelo "Doba ništavila". Da, upravo, doba ništavila, u kojem živimo i koje proživljavamo. Papa Benedikt ima pravo: Antikrist dolazi iz sakristije, a ne iz zlog svijeta. Vidimo kako se bezboštvo širi upravo među crkvenim ljudima. Toliki skandali i tolike odštete žrtvama! Sud stoga mora započeti u domu Božjemu, piše nitko drugi nego sv. Petar u prvoj enciklici (1 Pt 4,17).
