"NOVO NORMALNO" I "MEĐUGORSKI FENOMEN"

Tijekom razdoblja pandemije koronavirusa često se mogla čuti fraza: 'novo normalno'. Njome se opisivalo stanje na koje su ljudi bili primoravani naviknuti se. Naprosto, izgledalo je kao da se cjelokupan ljudski život preselio u virtualni svijet. Na taj je način već odavno započeti put otuđenja čovjeka, nakon toga restriktivnoga doba, dosegnuo svoj zenit. Nije stoga čudno čuti obrazloženja kako su poslije korone nestali mnogi do tada ustaljeni sadržaji pojedinačnoga i zajedničkoga života. I sve je to sastavnica toga 'novog normalnog'. Međutim, ova fraza koja je u međuvremenu postala floskula, djeluje samo kao anestezija koja tek na trenutak omogući da upalni procesi u organizmu ne izazivaju bol, ali ne ozdravlja bolesno stanje. To se ponajbolje vidi u domeni masovnih komunikacija gdje tzv. umjetna inteligencija, na jednoj strani sve više očituje mnoge blagodati i uvelike rasterećuje ljudske potencijale, a na drugoj prijeti u potpunosti dehumanizirati čovjeka i društvo. Odatle se kao polazna točka nameće ponoviti i usvojiti da nenormalno nikad ne može postati normalnim te na tomu graditi društvenu i komunikološku agendu. U suprotnom upada se u opasnost stvaranja zbrke i očitovanja nedosljednosti. Hvatati to znači uvažavati postojanje općih normi iole će pomoći u razlučivanju stvarnosti. No, upravo je to jedan od temeljnih problema, odnosno posljedica diktature individualizma u aktualnom dobu postmoderne - gubitak normi i autoriteta. Pa čak i u Katoličkoj Crkvi koja počiva na jasno utvrđenim principima (Svetom pismu, Objavi, crkvenom učiteljstvu...), dolazi da je određivanje prema nekoj osobi, događaju ili fenomenu prepušteno osobnoj percepciji. Iako definira, da su ispunjeni uvjeti za nastaviti s odlukom "nihil obstat", teško se otrgnuti dojmu da je iz takve "kabanice" izišla i nota Kraljica mira - o duhovnom iskustvu vezanom za Međugorje, koju je 19. rujna 2024. objelodanio Dikasterij za nauk vjere. Ne prepričavajući dokument, niti zalazeći u njegovu raščlambu, vidijivo je kako se najprije izričito kaže kad se u ovoj Noti spominju Gospine 'poruke', to uvijek znači 'navodne poruke' (br 2.) te su onda i "navodni vidioci" (br. 41). No, istodobno se, primjerice, veli kako se može ,prepoznati srž poruka u kojima Gospa ne stavlja samu sebe u središte, nego se pokazuje da je sasvim usmjerena prema našem sjedinjenju s Bogom" (br. 10) i opet, Gospa ukazuje na priliku za okončanje rata" (br. 17) očito je da kako bi narod rekao - nešto, "ne štima": ako su poruke "navodne" onda nema smisla Majku Mariju stavljati u istu rečenicu s njima; ali ako je ona zbilja nešto poručila, onda to nisu nikakve "navodne", nego autentične po-ruke; i posljedično ako se Kraljica mira nekomu ukazala i preko njega odaslala svoju poruku, onda je taj vidjelac, a ne "navodni vidjelac". Također, kaže se da sveukupnost poruka ima veliku vrijednost", a ,mali broj" ih "se udaljava od ovih tako piše: pozitivnih i poučnih sadržaja i čini se da čak dolazi Josip Vajdnerdo toga da im "proturječe" (br. 27). Ovdje je legitimno postaviti pitanje znači li to da postoje i neki vidioci koji su valjani i oni koji to nisu, i neka razdoblja za koja se može utvrditi da su primane prave, a neka "izmišljene poruke". Uz to konstatira se kako "sama Gospa poziva da se njezine poruke relativiziraju" (br.31) te s se tek tu prepoznaje gubitak parametara razlučivanja cjelokupne stvarnosti. Jer ako Majka Božja šalje svoje poruke, one su po naravi stvari važne svakom katoliku; a ako ih ne šalje, ona onda ne treba uopće spominjati kako ih je potrebno "relativizirati" budući da su kao takve nevažne. Damačno je da je za vjernike, poglavito u hrvatskom narodu, najveća vrijednost rečenog dokumenta u tome što se prema sadržaju sintagme nihil obstat priznaju ,,mnogi znakovi djelovanja Duha Svetoga" te da istodobno ,ne postoje aspekti koji su posebno kritični ili rizični, barem ne sada'. Međutim, time nije rečeno ništa novo, nego samo ponovljeno da "Mir", Međugorje nije nikakva ilegala nego mjesto molitve u koje su ljudi cijeloga svijeta dobro došli. Stoga je razvidno kako bi puno bolje i jasnije bilo da u ukupnosti nije uopće doticana tematika poruka (neovisno što bi se otvorio prostor za legitimne opaske kako cijeloga fenomena nema bez poruka), što je rečeno rječnikom dokumenta- navodni kvasac da ukazanja još traju. Dovoljno je bilo kazati kako vjernici moraju biti oprezni i razboriti u tumačenje uza kruh i širenju (br. 27) bilo kakvih poruka za koje se još uvijek ne može ustvrditi, niti negirati autentičnost. Time bi bila očuvana smjerokaznost crkvenog autoriteta, nasuprot sadašnjim primjesama postmodernisticke utalačke nedorečenosti liberalistickoga duha. Poglavito što sadržaj cjelokupna fenomena nosi snagu obraćenja, pomirenja, rađanja duhovnih zvanja, razbuđivanja sakramentalnoga života. Jer,ako itko u zapadnoj civilizaciji, onda je to Crkva Katolička koja se treba boriti da novo normalno ne bude nenormalno te raskid sa svime što ima jasne norme i upućuje na autoritete.

Izvor: nedjelja.ba